Lokacija: Bosanski Šamac, Crkvina i Zasavica
Dana 17. aprila 1992. godine snage Vojske RS-a, uz pripadnike vojske iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, nasilno su preuzele vlast u Bosanskom Šamcu, uključujući i naseljena mjesta Crkvinu i Zasavicu.
U opštini Bosanski Šamac tokom 1991. godine od ukupno 33.000 stanovnika živjelo oko 17.000 bosanskih Muslimana i Hrvata. Do maja 1995. godine ostalo ih je manje od 300.
Nakon što su preuzele kontrolu, srpske snage, uz paravojne formacije „Crvene beretke“ ili „Sivi vukovi“ i pripadnike Srpske dobrovoljačke garda Željka Ražnatovića Arkana, započele su kampanju terora s ciljem primoravanja većine stanovnika bosanskih Muslimana i Hrvata da napuste to područje. Muškarci bosanski Hrvati i Muslimani su hapšeni i zatočeni. Uspostavljeni su logori u kojima su zatočenici ubijani, premlaćivani, mučeni, seksualno zlostavljani i na druge načine maltretirani. Pripadnicima paravojnih jedinica iz Srbije bio je dozvoljen ulazak u logore i ubijanje i premlaćivanje zatočenika.
Logor u Bosanskom Šamcu bio je sačinjen od većeg broja objekata u samom gradu, poput zgrade SUP-a, objekata poljoprivredne zadruge, zgrade osnovne škole i srednjoškolskog centra, lokalnog stadiona te društvenih objekata u selu Gornja Crkvina te okupiranog sela Zasavica. Od 17. aprila 1992. do 15. juna 1993. godine u ovom logoru bilo je zatočeno više od hiljadu bosanskih Hrvata i Muslimana. Hala u kojoj je strijeljano najmanje 16 civila i danas je u upotrebi, bez bilo kakve oznake i spomena o zločinima koji su u ovom prostoru vršeni. Prema riječima svjedoka MKSJ-a, za zločine je bio odgovoran Slobodan Miljković zvani Lugar, koji nije dočekao početak suđenja jer je ubijen u Kragujevcu u augustu 1998. godine.
Snježana Delić je pred MKSJ-em svjedočila da je grupa žena i djece, Hrvata, oko 13. maja 1992. godine uhapšena na pijaci u Bosanskom Šamcu i odvedena u Crkvinu, gdje su smješteni u prostorije s potpuno golim podovima. Jelena Kapetanović je svjedočila da je bila zatočena na fudbalskom stadionu u Crkvini zajedno s nekoliko stotina osoba.
Na području Gornje Crkvine kasnije je otkrivena i masovna grobnica.
Prema presudama MKSJ-a, mjesto Zasavica je djelovalo kao „logor na otvorenom“. U predmetu „Simić i drugi“ utvrđeno je da su krajem juna 1992. godine članovi porodica muškaraca koji su pobjegli preko rijeke Save u Hrvatsku da bi izbjegli mobilizaciju ukrcani u vojne kamione, odvezeni u Zasavicu i zatočeni u tamošnjim logorima. Tamo su bile zatočene žene, djeca i starije osobe, uključujući nešto muškaraca, dok su neki držani i u privatnim kućama.
Nusret Hadžijusufović je pred MKSJ-em svjedočio da ljudi u Zasavicu nisu odlazili dobrovoljno te da je nisu slobodno mogli napustiti. Svjedok „O“ je izjavio da su ljudi mogli napuštati Zasavicu samo kad su odlazili na rad. Bili su pod stražom i na oba izlaza iz sela nalazili su se kontrolni punktovi. Svjedokinja „K“ je svjedočila kako im je rečeno da su okolna područja minirana. Hajrija Drljačić je izjavila da su ljudi mogli napustiti Zasavicu samo ako su htjeli biti razmijenjeni.
U presudi MKSJ-a protiv osuđenih Blagoje Simića, Miroslava Tadića i Sime Zarića utvrđeno je da je od 17. aprila 1992. godine i tokom narednih mjeseci u više navrata izvršeno premlaćivanje velikog broja civila nesrpske nacionalnosti u zatočeničkim objektima u Bosanskom Šamcu, Crkvini, Brčkom i Bijeljini. Neke žrtve su premlaćivane već prilikom hapšenja. Zatočenike su za vrijeme boravka u zatočeničkim objektima surovo tukli raznim predmetima kao što su puške, metalne šipke, bejzbol palice, lanci, policijske palice i noge od stolica. Zatočenike su tukli po svim dijelovima tijela i mnogi od njih su zadobili teške povrede. Premlaćivanje su vršili pripadnici paravojnih snaga iz Srbije, lokalni policajci i nekolicina pripadnika JNA. Premlaćivanja su se dešavala svakodnevno, danju i noću.
Dokazi izvedeni pred MKSJ-em u predmetu „Simić i drugi“ potvrđuju da su zatočenici u Bosanskom Šamcu bili izloženi premlaćivanjima, seksualnom uznemiravanju i drugim oblicima zlostavljanja, što je Tribunal kvalifikovao kao dio šireg obrasca seksualnog nasilja, uključujući silovanje.
Iako MKSJ presude koje se odnose na Bosanski Šamac ne sadrže detaljne individualizirane opise silovanja žena, transkripti i dokazni materijal potvrđuju postojanje seksualnog nasilja u zatočeničkim objektima kao dio šire kampanje progona. Posebno je značajno priznanje krivice Stevana Todorovića, tadašnjeg načelnika policije, koji je prihvatio odgovornost za seksualno nasilje nad zatočenicima.
Za zločine na području opštine Šamac osuđeni su Blagoje Simić, Miroslav Tadić i Simo Zarić, koji su sklopili sporazum o priznanju krivnje i osuđeni na ukupno 29 godina zatvora. U vrijeme počinjenja krivičnih djela za koja su osuđeni Blagoje Simić je postupao kao predsjednik Opštinskog odbora Srpske demokratske stranke i predsjednik srpskog Kriznog štaba, Miroslav Tadić je obavljao funkcije pomoćnika komandanta u Četvrtom odredu, komandanta Štaba civilne zaštite i člana Kriznog štaba, kao i poziciju člana komisije za razmjenu u opštini Bosanski Šamac, dok je Simo Zarić obavljao funkciju pomoćnika komandanta za obavještajni rad, izviđanje, moral i informisanje u Četvrtom odredu i načelnika Službe nacionalne bezbjednosti u Bosanskom Šamcu, kao i zamjenika predsjednika Građanskog savjeta u Odžaku.
Stevan Todorović, koji je od aprila 1992. do decembra 1993. godine obavljao funkciju načelnika policije i člana srpskog Kriznog štaba pred MKSJ-em je priznao krivicu i osuđen je na 10 godina zatvora.
Za zločine na teritoriji opštine Šamac terećen je i bivši srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, koji je preminuo u toku suđenja 2006. godine.
“Utovarale, istovarale, ribale, čistile, mele ulice, čistile silose. Granate padaju. Raditi moraš. Onda su nas odvezli u, kako su oni rekli, “izolaciju”, u Sazavici - jedno katoličko selo, izvan Šamca.
Jedan dan sam se vraćala iz sela, nisam bila na poslu i pred samom kućom tom gdje sam bila smještena čovjek preda me. Šarena uniforma na njemu, puška, pištolj. Ja se ukopala. I on je uvečer došao. Dolazio je nekoliko noći.
Osuđen je na tri godine. Meni je bitno da je on osuđen. Da piše ratni zločinac. Imovinu je raspisao na ženu. Oni su meni odmah rekli da bih ja morala parnicu, tražiti odštetu, što ja nisam.”
Izjava Semke Agić, preživjele ratnih zločina, svjedokinje tijekom suđenja u predmetu Dragoljub Kojić pred Sudom Bosne i Hercegovine, preuzeto iz videa kreiranog u suradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom (Detektor.ba)