Lokacija: Foča, Partizan

Sportska sala „Partizan“ u Foči bila je jedno od najzloglasnijih mjesta zatočenja gdje su silovane žene i djevojčice tokom rata u BiH. Od aprila 1992. do marta 1993. godine ovaj sportski objekt  bio je pod kontrolom Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS).

Zločini počinjeni u „Partizanu“ nisu bili izolovani slučajevi, već dio šireg sistematskog poduhvata etničkog čišćenja u Foči i oko nje. U vezi s područjem općine Foča sudski su utvrđeni različiti oblici ratnih zločina, uključujući masovna silovanja, deportacije, otmice, ubistva, zatvaranje u logore te drugi oblici nečovječnog postupanja prema civilima nesrpske nacionalnosti. Žrtve su bile s područja Foče, grada koji je prije rata imao populaciju od 40.513 stanovnika, od kojih je 51,6 posto bilo Bošnjaka. Prema popisu iz 2013. godine, u Foči živi 18.288 stanovnika, a Bošnjaci čine približno 7 posto stanovništva. Ova razlika uzrokovana je sistemskim progonom stanovništva i vršenjem terora nad građanima i građankama Foče tokom rata. 

Tačan broj žrtava nije poznat, ali se procjenjuje da je na stotine žena i djevojčica silovano i seksualno zlostavljano. Najmlađa žrtva imala je 11 a najstarija 70 godina. 

Za zločine povezane s objektom „Partizan“ pred MKSJ-em i Sudom BiH osuđeno je pet lica na ukupno 76 godina zatvorske kazne. Među osuđenima su; Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač, Zoran Vuković, Gojko Janković i Jasko Gazdić. Presude MKSJ-a, ali i domaćih sudova utvrdile su i niz drugih lokacija na području općine Foča gdje su počinjeni zločini silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja.

Danas je sportska sala „Partizan“ objekt obnovljen donacijama međunarodne zajednice, a njene prostorije se koriste za sportske aktivnosti u lokalnoj zajednici. Iako je prošlo skoro trideset godina od završetka rata, lokalne vlasti ignorišu inicijative i bilo kakav dijalog u vezi s podizanjem spomen-ploče na ovaj objekt ili oko njega kako bi se zvanično i na adekvatan način obilježilo stradanje žrtava. 

Udruženje žrtava rata Foča 92-95 u znak sjećanja na stradanja žrtava jednom godišnje organizuje komemorativnu šetnju i obilježavanje na dan 19. juni, Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u sukobu. Obilježavanju prisustvuju preživjele žrtve i njihove porodice, uz podršku predstavnika/ca civilnog društva, međunarodne zajednice te mahom predstavnika vlasti iz reda bošnjačkog naroda, s evidentnim izostankom struktura vlasti Foče. 

Lokacija: Foča, Miljevina: Karaman kuća

Karamanova kuća je objekt u selu Miljevina u blizini Foče u koji su odvođene žene i djevojke iz sportske dvorane „Partizan“ i srednje škole u Kalinoviku. Prema sudski utvrđenim činjenicama Karamanova kuća služila je kao logor za silovanje i seksualno ropstvo te je korištena u te svrhe u periodu od augusta do oktobra 1992. godine. 

Utvrđeno je da je najmanje devet žena, djevojaka i djevojčica bilo zarobljeno u ovom objektu i pod stalnim nadzorom stražara. Najmlađa žrtva imala je samo 12 godina. Vojnici VRS-a su u Karamanovoj kući imali potpunu kontrolu nad životima i tijelima žrtava, te su nerijetko oni na višim funkcijama, prvenstveno Radovan Stanković i Dragoljub Kunarac, birali ženske osobe „za sebe“ i dodjeljivali ih drugim licima. Žene su tokom boravka bile podvrgnute svakodnevnim silovanjima i bile su prisiljavane na fizički rad. Za zločine počinjene u Karamanovoj kuć, pred Sudom BiH osuđeni su Neđo Samardžić na 24 godine zatvorske kazne i Radovan Stanković na 20 godina zatvorske kazne, dok su Radomir Kovač i Dragoljub Kunarac između ostaloga pred MKSJ-em osuđeni i za zločine vezane za ovaj lokalitet. 

Karamanova kuća je objekt u privatnom vlasništvu i njen vlasnik ju je odbio prodati lokalnim vlastima nakon rata. Naglasio je želju da se na tom mjestu napravi muzej stradanja žena. Do izgradnje muzeja ili drugih oblika memorijalizacije nije došlo. Nevladina organizacija Centar za nenasilnu akciju (CNA) u okvir inicijative „Neobilježena mjesta stradanja“ neformalno je postavila spomen-obilježje – tablu, označavajući ovo mjesto stradanja. 

Lokacija Višegrad: Vilina vlas

„Vilina vlas“, rehabilitaciona banja, tokom rata korištena je kao organizovani logor za silovanje žena, djevojaka i djevojčica. Smještena je u selu Višegradska Banja u okolini Višegrada. Objekt je služio i kao štab presuđenog ratnog zločinca Milana Lukića, koji je iz „Viline vlasi“ koordinirao vršenje ratnih zločina na prostoru ove općine.

U Višegradu su počinjeni brojni zločini, koji su uključivali masovne deportacije, silovanja, ubistva, spaljivanja civila u mjestima zatočenja te druge oblike nečovječnog postupanja prema civilima nesrpske nacionalnosti. 

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine od približno 21.000 stanovnika 63 posto su bili Bošnjaci, dok su Srbi činili 33 posto stanovništva.  Prema popisu iz 2013. godine u Višegradu živi približno 11.000 stanovnika, od kojih Bošnjaci čine približno 10 posto. Kao što je već navedeno, u sveopćem cilju progona stanovništva demografska slika je znatno izmijenjena tokom rata.

Tokom suđenja Željku Leleku Sud BiH je potvrdio da je „Vilina vlas“ korištena kao sistematski logor za zarobljavanje i silovanje. Žene koje su bile zatvorene u „Vilinoj vlasi“ svjedočile su o višestrukim silovanjima i premlaćivanjima. Sve sobe u „Vilinoj vlasi“ su bile zaključavane, a žene, djevojke i djevojčice zatočene u njima, zavezane i bez mogućnosti kretanja.

Iako tačan broj nije utvrđen, procjenjuje se da je oko 200 žena, djevojaka i djevojčica silovano u ovom objektu. 

Jedna od žrtava, J. A. oteta je s ulice u Višegradu te je odvedena u „Vilinu vlas“. Nakon što je bila izložena silovanju, izvršila je samoubistvo skokom kroz prozor objekta. Njeno tijelo  pronađeno je u procesu ekshumacije u vještačkom jezeru Perućac. Zaštićena svjedokinja M. H.  svjedočila je kako su žene bile odvođene i držane u ovom objektu svakodnevno.

Sud BiH osudio je Željka Leleka na 16 godina zatvorske kazne, Nenada Tanaskovića na 8 godina zatvorske kazne te Olivera Krsmanovića na 18 godina zatvorske kazne.

„Vilina vlas“ je nakon rata nastavila s radom kao hotelsko-banjski kompleks. Prilikom online pretrage ovog objekta rezultati pokazuju da se radi o turističkoj destinaciji za odsjedanje, boravak i liječenje u banji. Recenzije i utisci „Viline vlasi“ na Google servisima i Trust Pilotu ne spominju ratnu namjenu ovog objekta niti zločine koji se vežu za ovu lokaciju. Udruženje žena žrtava rata je više puta tražilo da se na ovoj lokaciji napravi spomenik žrtvama zločina iz 1990-ih, međutim vlasti RS-a se nisu odlučile na ovaj korak. Suprotno tome, 2021. godine uključili su objekt „Vilina vlas“ u listu lokacija na kojima građani mogu iskoristiti vaučere za podsticanje turističkog sektora.

Nakon promocije „Viline vlasi“ u sklopu turističkih podsticaja i pisanja britanskog lista The Guardian šira javnost je upoznata s činjenicom da kompleks i dalje posluje bez ikakvog formalnog spomena na zločine počinjene u ovom objektu.  Pokrenuta je i online peticija da se „Vilina vlas“ ukloni s popisa turističkih mjesta na Google servisima koju je potpisalo više od 25.000 ljudi.  Međutim, nije uspjela da ukloni „Vilinu vlas“ sa zvaničnih pretraživača.

Lokacija: Čelebići, Konjic

Logor „Čelebići“ bio je bivši objekt Jugoslavenske narodne armije (JNA) u naselju Čelebići pored Konjica, koji su, prema Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), uspostavile snage Bošnjaka i Hrvata sredinom 1992. godine. Ovaj objekt je prije rata u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) koristila JNA za skladištenje goriva i mašinerije. Kompleks se prostire na oko 50.000 kvadratnih metara. Od aprila do decembra 1992. godine na području Konjica počinjeni su brojni zločini protiv čovječnosti, kako je utvrdio Sud BiH, nad srpskim civilnim stanovništvom, uključujući progone, ubistva, silovanja, zatvaranja i mučenja. Prema popisu iz 1991. godine u općini Konjic živjelo je 43.878 stanovnika, od kojih su 54,7 posto bili Bošnjaci, 26,2 posto Hrvati i 15 posto Srbi. Prema popisu iz 2013. godine broj Bošnjaka povećan je na 89,4 posto, Hrvata je sada 6,2 posto, a Srba 1,4 posto, što je rezultat sistematskog progona tokom rata.

Prema presudama, 240 osoba bilo je zatočeno u logoru, od kojih je njih šest mučeno, a 48 ubijeno. Zločine su većinom počinili stražari logora, koji su, prema presudi MKSJ-a, bili na komandnim funkcijama logora kao pripadnici Općinskog štaba Teritorijalne odbrane u Konjicu, diverzantsko-izviđačkog odreda „Akrepi“, kao i pripadnici policijskih snaga. 

Pred MKSJ-em tri osobe su osuđene za zločine počinjene u logoru „Čelebići“: Hazim Delić, Esad Landžo i Zdravko Mucić, dok je Zejnil Delalić oslobođen optužbe za zločin u Čelebićima. Delić, Landžo i Mucić osuđeni su na ukupno 42 godine zatvora. Pred Sudom BiH za zločine počinjene nad srpskim civilnim stanovništvom na području Konjica trenutno se sudi Esadu Ramiću, Omeru Boriću, Šefiku Nikšiću, Adnanu Alikadiću, Mitku Pirkiću, Redži Baliću, Hamedu Lukomirku, Safaudinu Ćosiću, Muhamedu Cakiću, Ismetu Hebiboviću, Enesu Jahiću, Senadinu Ćibi i Željku Šimunoviću. 

Važno je napomenuti da je u predmetu „Mucić i drugi“ (IT-96-21) pred MKSJ-em prvi put definirano silovanje kao oblik mučenja, što je naposljetku omogućilo razvoj sudske prakse procesuiranja zločina silovanja počinjenog tokom rata u BiH. Također, ovaj predmet je prvi u kojem je utvrđena komandna odgovornost, i to za upravnika logora Zdravka Mucića, koji nije spriječio mučenja, silovanja, ubistva i druge zločine protiv čovječnosti.

Objekt je trenutno u sastavu Oružanih snaga BiH.

Lokacija: Omarska, Prijedor

Logor „Omarska“ bio je osnovan na području naselja Omarska, u blizini grada Prijedora, u periodu od kraja maja do sredine augusta 1992. godine. Prema presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) logor, ranije rudnik željezne rude, osnovao je Simo Drljača, tadašnji načelnik policije u Prijedoru, 30. maja 1992. godine. 

Kroz logor „Omarska“, prema presudama MKSJ-a, prošlo je više od 3.334 nesrpskih zatočenika, uključujući i tridesetak žena, od kojih je ubijeno oko 900 osoba.

U tom periodu osnovani su i drugi zloglasni logori na području Prijedora, poput logora „Trnopolje“ i „Keraterm“. Prema rezultatima popisa stanovništva iz 1991. godine općina Prijedor imala je 112.543 stanovnika, od kojih su 43,9 posto bili Bošnjaci, 42,3 posto Srbi i 5,6 posto Hrvati, no prema popisu iz 2013. godine Bošnjaka je bilo 32,5 posto, Hrvata 2 posto, a Srba 62,5 posto, što ukazuje na izmijenjenu etničku strukturu stanovništva nakon rata.

Kako je utvrđeno prema presudama MKSJ-a, vođen je sistematski i masovni napad protiv bošnjačkog i hrvatskog civilnog stanovništva općine Prijedor od Jugoslavenske narodne armije i Vojske Republike Srpske.

U logoru „Omarska“ 1992. godine počinjena su ubistva, mučenja, silovanja i nezakonita zatvaranja Bošnjaka i Hrvata. Zatvorenici su bili izloženi fizičkom i psihičkom zlostavljanju, seksualnom nasilju, uskraćivanju osnovnih životnih potreba i proizvoljnom lišavanju slobode. Prema MKSJ-u, zatočenici i zatočenice su između ostalog prisiljavani da sjede na vrelom tlu satima, pjevaju srpske pjesme te su udarani šakama, čizmama, kundacima pušaka i drugim predmetima, a nekoliko zatočenica je silovano. Svi zatočenici i zatočenice su ispitivani, a gotovo svi premlaćivani. U presudi se navode detalji uslova u logoru: „Zbog nedostatka osnovnih higijenskih uslova, užasan je smrad bio, u svim prostorijama, u svim dijelovima logora. Mnogi ljudi  nisu htjeli s piste ići baš zbog tog smrada i uslova. Bili smo se svi zaušljivili, zapuštenih brada, izgladnjeli, kosturovi.“

Nusreta Sivac, zatočenica u logoru, svjedočila je kako su „najgore bile noći za žene“ s obzirom na to da su stražari dolazili u njihove sobe, odvodili ih i silovali. Nusreta dalje navodi da se „to redovno dešavalo“. Upravo Nusreta Sivac je kasnije uveliko doprinijela razvoju međunarodnog krivičnog prava. Ona je aktivno sudjelovala u radu MKSJ-a i pomogla da se prvi put u historiji silovanje definira zločinom protiv čovječnosti. Definicija silovanja kao zločina protiv čovječnosti prvi put je iskorištena u predmetu „Kunarac i drugi“ (IT-96-23 & 23/1) pred MKSJ-em. Za zločine u logoru „Omarska“ osuđeni su Miroslav Kvočka, Dragoljub Prcać, Milojica Kos, Mlađo Radić, Zoran Žigić i Milomir Stakić na ukupno 106 godina zatvora pred MKSJ-em.

Pred Sudom BiH sudi se još četirima osobama, nakon što je predmet prebačen iz Haškog tribunala. 

Ispred nekadašnjeg logora „Omarska“ danas stoje dvije spomen-ploče, jednu su postavili logoraši, a drugu Prijedorčani koji danas žive u Srbiji. Ove ploče postavljene od udruženja preživjelih kao takve ne mogu se smatrati zvaničnim oblikom memorijalizacije. Naročito treba uzeti u obzir da su zločini koji su počinjeni u „Omarskoj“ dokumentirani od  međunarodnih sudova i Suda BiH, kao i od novinara koji su posjetili i izvijestili svijet o uslovima i dešavanjima u ovom logoru. Fotografije Fikreta Alića iz ovog logora predstavljene su i u američkom magazinu Time 1992. godine, što je i upozorilo širu javnost na postojanje logora i počinjene zločine protiv čovječnosti. Nakon što su reportaže o „Omarskoj“ obišle svijet, logor je raspušten, a zatočenici su prebačeni u druge logore.

Također treba uzeti u obzir da je Omarska manje naseljeno mjesto pored grada Prijedora u kojem preživjeli više od 25 godina čekaju na odobrenje i izgradnju spomenika ubijenoj djeci Prijedora u periodu 1992–1995.

Lokacija: Vlasenica

Logor „Sušica“ na području općine Vlasenica uspostavljen je krajem maja i bio je u funkciji do kraja septembra 1992. godine, a njime je upravljala vojna i lokalna policija u Sušici. Od nastanka logora do oktobra te godine 8.000 Bošnjaka civila i ostalog nesrpskog civilnog stanovništva bilo je zatočeno u hangaru logora, a prosječno je u ovom malom prostoru boravilo 200 do 500 zatočenika.

Prema presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) osuđeni su: Dragan Nikolić, Momčilo Krajišnik, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Mićo Stanišić i Stojan Župljanin. Optuženi Slobodan Milošević preminuo je prije izricanja presude. Neki od ratnih zločina za koje su navedeni osuđeni su genocid, progon, istrebljivanje, ubistvo, deportacija, seksualno nasilje, mučenje te drugi ratni zločini. Za počinjene zločine osuđeni su na ukupno 127 godina zatvora, uključujući i jednu doživotnu kaznu.

U logoru su bili zatočeni žene, djeca i muškarci. Žene su nakon nekog vremena prisilno premještene u obližnja „muslimanska područja“. Za razliku od njih, muškarci su bili zatočeni do zatvaranja logora, kada su prebačeni u veći zatočenički logor „Batković“ kod grada Bijeljina.

Prema izvještajima međunarodnih organizacija procjenjuje se da je u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) tokom rata od 1992. do 1995. godine najmanje 20.000 žena i muškaraca silovano ili seksualno zlostavljano. Pored navedenog, važno je istaknuti da žene čine ukupno 25 posto svih civilnih žrtava rata u BiH. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) osnovan je u maju 1993. godine kao reakcija međunarodne zajednice, i prvenstveno Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, na masovne zločine koji su se odvijali u BiH i regionu. Od trenutka osnivanja, u sklopu svog mandata, MKSJ je vršio istrage i na osnovu njih podizao optužnice, između ostalog, i za ratno seksualno nasilje. Prva u nizu optužnica koja se ticala ratnog seksualnog nasilja podignuta je 1995. godine u predmetu Duška Tadića. Ovo suđenje je ujedno i prvi sudski predmet vezan za ratne zločine u svijetu koji je uključivao ratno seksualno nasilje. Predmet protiv Duška Tadića označio je začetak nove sudske prakse u međunarodnom krivičnom pravu po kojoj je silovanje prvi put okvalifikovano kao zločin protiv čovječnosti.

Ratni zločini, uključujući seksualno nasilje, činjeni su sistematski i kategorično na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. Neki od lokaliteta, uključujući i šira područja općina, gdje je zabilježeno najviše slučajeva seksualnog nasilja su: Višegrad, Foča, Rogatica, Prijedor, Zvornik, Vlasenica, Mostar, Konjic, Bijeljina i Brčko. Žrtve silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja bile su iz svih dijelova BiH, žene i muškarci iz svih etničkih grupa, ali prema sudski utvrđenim činjenicama i izvještajima međunarodne zajednice većinom su to bile žene bošnjačke nacionalnosti, različite starosne dobi, s tim da je najveći broj žena bio u reproduktivnoj dobi. Unatoč težini zločina i iznimno visokom procijenjenom broju žrtava te obimnoj sudskoj praksi, u BiH ne postoji adekvatan institucionalni odgovor na memorijalizaciju stradanja žrtava ratnog seksualnog nasilja. Mjesta zločina potvrđena sudskim činjenicama nemaju zvanična i formalna obilježja, dok napori udruženja žrtava i organizacija civilnog društva da se navedena mjesta obilježe nailaze najčešće na otpor lokalnih vlasti. 

Žrtve teških kršenja ljudskih prava se ne mogu zaboraviti, a države imaju dužnost očuvati historijsko sjećanje na razdoblja ratnog nasilja. U tom smislu, spomenici, muzeji i komemorativne aktivnosti nezamjenjive su obrazovne inicijative koje uspostavljaju javnu evidenciju i zapise i služe u borbi protiv poricanja ali i odvraćanja od ponavljanja zločina. U BiH nikada u potpunosti nije proveden proces tranzicijske pravde, a jedan od dokaza je upravo nedostatak  adekvatne memorijalizacije mjesta stradanja, jednog od osnovnih načela tranzicijske pravde, koje vodi ka stvaranju adekvatnog okruženja za pomirenje. Vraćanje dostojanstva žrtvama i priznavanje njihovih patnji putem memorijalizacije jedan je od ključnih koraka izgradnje mira i stabilnog društva.