Lokacija: Prijedor
Logor Keraterm uspostavljen je 24. maja 1992. odlukom Kriznog štaba Prijedor na mjestu prijeratne tvornice keramike. Prema presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) kroz logor je prošlo preko tri hiljade civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, a ubijena je 371 osoba.
Predsjednik kriznog štaba općine Prijedor Milomir Stakić osuđen je pred MKSJ-em na 40 godina zatvora za ključnu ulogu u uspostavljanju sistema progona, uključujući logore Keraterm, Omarska i Trnopolje.
Logor je zatvoren u augustu 1992. godine, a posmrtni ostaci ubijenih ekshumirani su iz nekoliko masovnih grobnica na području Prijedora.
Logor Keraterm je, pored Omarske i Trnopolja, bio jedan od najozloglašenijih logora koji su bili dio kampanje progona nesrpskog stanovništva. Prema rezultatima popisa stanovništva iz 1991. godine općina Prijedor imala je 112.543 stanovnika, od kojih su 43,9 posto bili Bošnjaci, 42,3 posto Srbi i 5,6 posto Hrvati. Prema popisu iz 2013. godine Bošnjaka je bilo 32,5 posto, Hrvata 2 posto, a Srba 62,5 posto, što ukazuje na izmijenjenu etničku strukturu stanovništva nakon rata.
Zatočenici logora boravili su u neljudskim uslovima, često bez hrane, vode i osnovne higijene. U logoru je vladala atmosfera terora, proizašla iz konstantnog ponižavanja, uznemiravanja i psihičkog zlostavljanja, što je uzrokovalo teške fizičke i psihičke traume onima koji su svjedočili tim događajima.
Stradanja zatočenika u logoru Keraterm opisana su kao intenzivna, kontinuirana i sistematska. Premlaćivanja i silovanja često su provodile i osobe koje nisu bile dio logorskog osoblja iako je važno naglasiti da je seksualno nasilje u Keratermu bilo manje dokumentirano nego u Omarskoj.
Prema nekim od svjedočenja pred MKSJ-em, zatvorenica Keraterma je rekla svjedoku „K“ da ju je u uredu Keraterma prvo silovao Nedeljko Timarac, a potom i drugi muškarci, cijelu noć. Zatim je izvedena vani i rečeno joj je da sjedne na kamen pored kojeg je u jednom trenutku prošao stražar i udario je nogom.
Najveći broj stradanja zabilježen je u noći sa 23/24. juli 1992, kada je ubijeno oko 200 logoraša u tzv. sobi broj 3. U presudi MKSJ-a u predmetu „Sikirica i drugi“ navedeno je:
Oko 15 ili 16 sati zatočenici iz sobe 3 vraćeni su u sobu, a vrata su zaključana. Ubrzo nakon toga, u sobu je ubačen plin. Neki od zatvorenika pokušali su provaliti vrata i tada su vojnici odgovorili rafalom. Prema riječima nekoliko svjedoka koji su preživjeli masakr u sobi 3 čuli su se ponovljeni rafali. Nekoliko osoba ispred svjedoka „N“, koji je bio blizu vrata u sobi 3, pogođeno je mecima, a troje ili četvero njih palo je na njega. (…) Mrtvi i ranjeni, ukupno oko 160 do 200 muškaraca, odvezeni su kamionom.
Niko od onih čija su tijela uklonjena tog jutra više nikada nije viđen.
Za zločine počinjenje u logoru Keraterm osuđeno je ukupno devet osoba, od kojih sedam pred MKSJ-em i dvoje pred Sudom BiH.
Iako je bilo više sudskih procesa za logor Keraterm, uglavnom su presuđeni počinioci po komandnoj odgovornosti, dok su određeni direktni izvršioci još uvijek na slobodi.
Za zločine u logoru Keraterm pred MKSJ-em osuđeni su Duško Sikirica, Damir Došen, Dragan Kolundžija i Zoran Žigić na ukupno 48 godina zatvora.
Pred Sudom BiH osuđen je Duško Knežević na kaznu zatvora od 31 godinu.
Među preživjelima stravičnih mučenja u logoru Keraterm nalazi se i Fikret Alić, koji se svojevremeno našao na naslovnoj stranici magazine „Time“ kao logoraš iz Trnopolja, poznat kao „čovjek iza žice“, a koji je u jednom periodu boravio u Keratermu. Danas, naglašava, bez tableta za smirenje ne može doći pred prijedorske logore. Mirsadi Džolić, koja je i sama bila zatočena u logoru Trnopolje, u Keratermu je ubijen muž Husein, koji je u tom trenutku imao 32 godine. Osim supruga, izgubila je 28 članova porodice, a za očevim kostima i dalje traga.
Ispred nekadašnjeg logora Keraterm danas stoji spomen-ploča koju su postavili bivši logoraši i članovi porodica žrtava, te se kao takva ne može smatrati zvaničnim oblikom memorijalizacije. Gradske vlasti u Prijedoru ne dozvoljavaju nijedno spomen-obilježje u znak sjećanja na ubijene Prijedorčane. Izostanak reakcije nadležnih tijela i tri decenije nakon stravičnih zločina u Keratermu dodatno produbljuje patnju i traume žrtava i njihovih porodica.
Fotografija: „Logor Keraterm, crtež svjedoka Jusufa Arifagića, dokazni predmet br. S277B, 28. august 2002, Tužilac protiv Milomira Stakića, IT-97-24. Dio sudske arhive MRMKS-a, ustupio MRMKS.“
