Prema izvještajima međunarodnih organizacija procjenjuje se da je u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) tokom rata od 1992. do 1995. godine najmanje 20.000 žena i muškaraca silovano ili seksualno zlostavljano. Pored navedenog, važno je istaknuti da žene čine ukupno 25 posto svih civilnih žrtava rata u BiH. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) osnovan je u maju 1993. godine kao reakcija međunarodne zajednice, i prvenstveno Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, na masovne zločine koji su se odvijali u BiH i regionu. Od trenutka osnivanja, u sklopu svog mandata, MKSJ je vršio istrage i na osnovu njih podizao optužnice, između ostalog, i za ratno seksualno nasilje. Prva u nizu optužnica koja se ticala ratnog seksualnog nasilja podignuta je 1995. godine u predmetu Duška Tadića. Ovo suđenje je ujedno i prvi sudski predmet vezan za ratne zločine u svijetu koji je uključivao ratno seksualno nasilje. Predmet protiv Duška Tadića označio je začetak nove sudske prakse u međunarodnom krivičnom pravu po kojoj je silovanje prvi put okvalifikovano kao zločin protiv čovječnosti.

Ratni zločini, uključujući seksualno nasilje, činjeni su sistematski i kategorično na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. Neki od lokaliteta, uključujući i šira područja općina, gdje je zabilježeno najviše slučajeva seksualnog nasilja su: Višegrad, Foča, Rogatica, Prijedor, Zvornik, Vlasenica, Mostar, Konjic, Bijeljina i Brčko. Žrtve silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja bile su iz svih dijelova BiH, žene i muškarci iz svih etničkih grupa, ali prema sudski utvrđenim činjenicama i izvještajima međunarodne zajednice većinom su to bile žene bošnjačke nacionalnosti, različite starosne dobi, s tim da je najveći broj žena bio u reproduktivnoj dobi. Unatoč težini zločina i iznimno visokom procijenjenom broju žrtava te obimnoj sudskoj praksi, u BiH ne postoji adekvatan institucionalni odgovor na memorijalizaciju stradanja žrtava ratnog seksualnog nasilja. Mjesta zločina potvrđena sudskim činjenicama nemaju zvanična i formalna obilježja, dok napori udruženja žrtava i organizacija civilnog društva da se navedena mjesta obilježe nailaze najčešće na otpor lokalnih vlasti. 

Žrtve teških kršenja ljudskih prava se ne mogu zaboraviti, a države imaju dužnost očuvati historijsko sjećanje na razdoblja ratnog nasilja. U tom smislu, spomenici, muzeji i komemorativne aktivnosti nezamjenjive su obrazovne inicijative koje uspostavljaju javnu evidenciju i zapise i služe u borbi protiv poricanja ali i odvraćanja od ponavljanja zločina. U BiH nikada u potpunosti nije proveden proces tranzicijske pravde, a jedan od dokaza je upravo nedostatak  adekvatne memorijalizacije mjesta stradanja, jednog od osnovnih načela tranzicijske pravde, koje vodi ka stvaranju adekvatnog okruženja za pomirenje. Vraćanje dostojanstva žrtvama i priznavanje njihovih patnji putem memorijalizacije jedan je od ključnih koraka izgradnje mira i stabilnog društva.