Lokacija: Omarska, Prijedor

Logor „Omarska“ bio je osnovan na području naselja Omarska, u blizini grada Prijedora, u periodu od kraja maja do sredine augusta 1992. godine. Prema presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) logor, ranije rudnik željezne rude, osnovao je Simo Drljača, tadašnji načelnik policije u Prijedoru, 30. maja 1992. godine. 

Kroz logor „Omarska“, prema presudama MKSJ-a, prošlo je više od 3.334 nesrpskih zatočenika, uključujući i tridesetak žena, od kojih je ubijeno oko 900 osoba.

U tom periodu osnovani su i drugi zloglasni logori na području Prijedora, poput logora „Trnopolje“ i „Keraterm“. Prema rezultatima popisa stanovništva iz 1991. godine općina Prijedor imala je 112.543 stanovnika, od kojih su 43,9 posto bili Bošnjaci, 42,3 posto Srbi i 5,6 posto Hrvati, no prema popisu iz 2013. godine Bošnjaka je bilo 32,5 posto, Hrvata 2 posto, a Srba 62,5 posto, što ukazuje na izmijenjenu etničku strukturu stanovništva nakon rata.

Kako je utvrđeno prema presudama MKSJ-a, vođen je sistematski i masovni napad protiv bošnjačkog i hrvatskog civilnog stanovništva općine Prijedor od Jugoslavenske narodne armije i Vojske Republike Srpske.

U logoru „Omarska“ 1992. godine počinjena su ubistva, mučenja, silovanja i nezakonita zatvaranja Bošnjaka i Hrvata. Zatvorenici su bili izloženi fizičkom i psihičkom zlostavljanju, seksualnom nasilju, uskraćivanju osnovnih životnih potreba i proizvoljnom lišavanju slobode. Prema MKSJ-u, zatočenici i zatočenice su između ostalog prisiljavani da sjede na vrelom tlu satima, pjevaju srpske pjesme te su udarani šakama, čizmama, kundacima pušaka i drugim predmetima, a nekoliko zatočenica je silovano. Svi zatočenici i zatočenice su ispitivani, a gotovo svi premlaćivani. U presudi se navode detalji uslova u logoru: „Zbog nedostatka osnovnih higijenskih uslova, užasan je smrad bio, u svim prostorijama, u svim dijelovima logora. Mnogi ljudi  nisu htjeli s piste ići baš zbog tog smrada i uslova. Bili smo se svi zaušljivili, zapuštenih brada, izgladnjeli, kosturovi.“

Nusreta Sivac, zatočenica u logoru, svjedočila je kako su „najgore bile noći za žene“ s obzirom na to da su stražari dolazili u njihove sobe, odvodili ih i silovali. Nusreta dalje navodi da se „to redovno dešavalo“. Upravo Nusreta Sivac je kasnije uveliko doprinijela razvoju međunarodnog krivičnog prava. Ona je aktivno sudjelovala u radu MKSJ-a i pomogla da se prvi put u historiji silovanje definira zločinom protiv čovječnosti. Definicija silovanja kao zločina protiv čovječnosti prvi put je iskorištena u predmetu „Kunarac i drugi“ (IT-96-23 & 23/1) pred MKSJ-em. Za zločine u logoru „Omarska“ osuđeni su Miroslav Kvočka, Dragoljub Prcać, Milojica Kos, Mlađo Radić, Zoran Žigić i Milomir Stakić na ukupno 106 godina zatvora pred MKSJ-em.

Pred Sudom BiH sudi se još četirima osobama, nakon što je predmet prebačen iz Haškog tribunala. 

Ispred nekadašnjeg logora „Omarska“ danas stoje dvije spomen-ploče, jednu su postavili logoraši, a drugu Prijedorčani koji danas žive u Srbiji. Ove ploče postavljene od udruženja preživjelih kao takve ne mogu se smatrati zvaničnim oblikom memorijalizacije. Naročito treba uzeti u obzir da su zločini koji su počinjeni u „Omarskoj“ dokumentirani od  međunarodnih sudova i Suda BiH, kao i od novinara koji su posjetili i izvijestili svijet o uslovima i dešavanjima u ovom logoru. Fotografije Fikreta Alića iz ovog logora predstavljene su i u američkom magazinu Time 1992. godine, što je i upozorilo širu javnost na postojanje logora i počinjene zločine protiv čovječnosti. Nakon što su reportaže o „Omarskoj“ obišle svijet, logor je raspušten, a zatočenici su prebačeni u druge logore.

Također treba uzeti u obzir da je Omarska manje naseljeno mjesto pored grada Prijedora u kojem preživjeli više od 25 godina čekaju na odobrenje i izgradnju spomenika ubijenoj djeci Prijedora u periodu 1992–1995.